Entuzijazam i razočaranja

Iz višegodišnjega novinarskog iskustva što ga je stekla u mlađoj životnoj dobi, koje joj zacijelo nije ostalo u lijepom sjećanju zbog svega što se tih godina događalo s novinama i novinarskom profesijom u Hrvatskoj, Lada Žigo Španić izvukla je neke važne spoznaje i vještine koje su joj u literaturi koristile, pa i obilježile njezino književno stvaralaštvo. Najvažnijim iskustvom što ga je ponijela iz novinarske prakse, kazala je u jednom intervjuu, smatra spoznaju da i pri pisanju umjetničke proze mora misliti na čitatelje, „da moja knjiga nije samo moja osobna kreacija, nego ona pripada svakom onom tko je čita“. Štoviše, taj se iskaz, nešto drukčije formuliran, ponavlja i u završnim rečenicama pripovjedačice i glavne junakinje njezina najnovijeg romana, Punom parom u Europsku uniju!: „Moja konačna sloboda bit će moja knjiga. Moj čitatelj bit će moj suputnik i osjećat ću da sve ovo vrijeme, na putu do slobode, nisam putovala sama.“

Izd. Stajer-graf, Zagreb, 2020.

Pisci koji pokazuju osviještenost o tome da su im recipijenti važni i da na njih misle kad pišu, tu svoju želju za bliskošću s njima ostvaruju različitim sredstvima. Kod Lade Žigo to se najčešće realizira brižljivim izborom aktualnih tema, takvih koje „žuljaju“ većinu potencijalnih čitatelja (u ovom slučaju tema je vrišteća na nacionalnoj razini: odlazak u inozemstvo u potrazi za poslom), i koje oni često mogu naslutiti već iz naslova njezinih romana: Babetine (2008), Rulet (2010), Iscjelitelj (2011), Noć ruskog ruleta (2013), Živote, samo teci… (2016) te knjige novela Ljudi i novinari (2006). Autorica drži da u romanu „mora biti života, živih ljudi, drame, erosa, thanatosa (…); želim osobe, sudare, dijaloge, društvenu kritiku, malo provokativnosti…“ Novinarstvo, u kojem je Lada Žigo najprije željela ostvariti svoju egzistenciju i esenciju, puno je životne dinamike, i to je iskustvo spisateljica nastojala prenijeti u svoju prozu, shvativši na vrijeme i onu važnu razliku među tim diskursima: za žurnalistički tekst psihologija pojedinca nije bitna, a za književni može biti i ključni element. Svemu tome valja dodati autoričinu sklonost da u radnju romana uvodi likove marginalaca i autsajdera, čija je pozicija egzistencijalne i svake druge ugroženosti literarno iznimno intrigantna i produktivna.

Takav jedan lik je i protagonistica romana Punom parom u Europsku uniju! Anja Burić, pjesnikinja iz Zagreba. Anja je odrasla u Splitu, u Zagrebu je diplomirala književnost i filozofiju i tu ostala, ali godinama ne uspijeva naći stalno zaposlenje: povremeno radi u školama na zamjenama, novinarči po redakcijama za nikakav novac, piše pjesme i uzalud čeka odgovore izdavačkih kuća, posuđuje od roditelja da bi nekako preživjela. Duboko nezadovoljna i nesretna, jedne večeri, s koferom u ruci i 500 eura u džepu, sjedne na vlak i otputuje u Stuttgart, „trbuhom za kruhom, bez ugovora, bez poznanstva, od čiste nule! Tako junakinja ovog romana u bogatoj pustolovini iskušava život u nepoznatom, traži slobodu i demokraciju u Europskoj uniji, puna entuzijazma i razočaranja.“ Anjina europska priča, koja je uz neočekivane događaje i različita iznenađenja potrajala mjesec ili nešto više u Stuttgartu te na kraju nekoliko dana u Londonu, dopunjena je analeptičkim dionicama u kojima se junakinja prisjeća nelagode odrastanja u Splitu – „kompleksa mršavog tijela“, straha od verbalne agresije na ulici, zatvaranja u „ljušturu samoće“ i prvog rađanja želje za bijegom.

Ali Anjina želja za bijegom iz Zagreba (i realizacija te želje) ima drugi korijen – nije posljedica psihičke traume, nego gole egzistencijalne zebnje, pitanja života ili smrti. Ona kreće u neizvjesnost jer je dotjerana pred zid: očekuje da će je u Uniji (Njemačkoj) dočekati demokracija, tj. mogućnost da se ravnopravno s drugima natječe za neki korektno plaćen posao, i da će ostvariti slobodu, koja će joj omogućiti djelovanje neovisno o svakoj nuždi. Ali ništa ne uspijeva postići: u zavodu za zapošljavanje kamo je išla po dozvolu za rad zapada u neku vrstu virtualnog šoka – taj prostor doživljava kao orvelovsku civilizaciju, EU kao utvaru; shvaća da kao pjesnikinja, odnosno profesorica književnosti i filozofije, nema nikakve šanse, „jer Europa ne uvozi duše, samo znojna tijela“; a na poslovima na kojima je radila „na crno“ plaćali su joj višestruko manje nego domaćim radnicima. No Anja je imala i rezervni plan – u Klubu Hrvata održala je književnu večer, „na kojoj rimovana Hrvatska u tuđini izaziva nostalgiju, a nostalgija otvara kesu“.

Tamo je upoznala „živopisnog čovjeka“ Vranu Batarela, „glavnoga u Klubu“, gastarbajtera iz jednog sinjskog sela koji joj postaje neka vrsta zaštitnika i pokrovitelja. Vrane je vlasnik uspješne građevinske firme, tipični patrijarhalac iz Zagore, živi sa ženom u golemoj kućerini u Stuttgartu, ali sin im se odmetnuo u rokere, a kći živi i radi u Londonu. Ako je Anja, već i zbog činjenice da ona pripovijeda o svom životu i o onima koji ulaze u taj njezin prostor, glavna junakinja romana, onda je Vrane kao književni lik odmah do nje. Uživljavanje u njihov odnos – odnos nesigurne, izgubljene, frustrirane intelektualke i čovjeka iz nekog već pomalo zaboravljena vremena i svijeta, meke duše i tvrde naravi – otkrit će čitatelju autoričino majstorstvo u oblikovanju Anjina ambivalentnoga karaktera i njezinih životnih dvojbi te tragičnu stranu Vranine obiteljske sudbine.